Tijelo koje misli

Trećeg jutra, Chiara je postavila novi eksperiment. Stavila je mali akrilni labirint na dno spremnika. U sredini je bio komadić rakovog mesa. Zidovi su bili prozirni, ali putanja je bila složena: dva desna skretanja, jedno lijevo i mala vrata koja su se otvarala samo s jedne strane.

Pasta je promatrala iz svog kuta. Chiara se povukla unatrag.

Ono što je Polly vidjela bilo je nešto što nikad prije nije vidjela.

Pasta je poslala dvije ruke prema labirintu prije nego što je tijelo napustilo kut. Dvije ruke su se kretale neovisno. Jedna je išla preko vrha. Druga je klizila po podu, u labirint. Ruke nisu bile usklađene. Kretale su se kao da su zasebna bića.

Ovo nije bila metafora. Hobotnica ima oko petsto milijuna neurona. Dvije trećine njih nisu u središnjem mozgu. Nalaze se u rukama. Svaka ruka ima svoj živčani sustav. Svaka ruka može riješiti jednostavne probleme sama.

Prva ruka je prošla kroz hodnik. Došla je do prvog skretanja, zastala, osjetila i skrenula. Druga ruka je pronašla mala vrata i ispitivala njihove rubove. Prva ruka je stigla do vrata iznutra. Druga ruka je gurala izvana. Vrata su se otvorila.

Ruka je uzela rakovo meso.

Pasta nije pomaknula tijelo iz svog kuta.

Chiara, gledajući video, polako je izdahnula. "Ruke su došle do hrane. Je li hobotnica riješila labirint ili su to učinile dvije ruke zajedno? Ne znamo."

Polly je gledala Pastu. Hobotnica se polako protegnula, skupila ruke i povukla rakovo meso prema kljunu.

Postoji izraz koji znanstvenici koriste kada ne mogu smjestiti stvorenje u kategorije koje su imali prije nego što su ga upoznali. Strana inteligencija. Polly je mislila da je to poetski. Danas je to preispitala. Možda je doslovno.