Polly ide autobusom

Autobus dolazi obojen bojom stare razglednice, a za volanom sjedi kapibara sa smirenošću nekoga tko istu rutu vozi već godinama i još uvijek u tome uživa. „Ide li ovaj autobus u centar? Trebam glavni trg.” Kapibara kima tako polako da već i samo kimanje umiruje, a vrata se otvaraju poput poziva.

„Jednu kartu, molim. Prvi put idem ovom linijom.” Prvi put je kapibarina specijalnost. „Koliko košta? Danas imam samo kovanice.” Kovanice padaju u posudicu jedna po jedna, a autobus čeka bez ijednog nestrpljivog zvuka. Polly bira mjesto uz prozor i gleda kako se kvart sam slaže: tržnica, ugaoni kafić, fontana na kojoj svi skrenu na krivu stranu.

„Gdje izlazim za glavni trg?” Krilo već lebdi iznad crvenog gumba kad kapibara nagne uho unatrag. „Sljedeća stanica! Odlično, već idem prema vratima.” Trg se pojavljuje, širok i pun golubova s mišljenjem. „Hvala na strpljenju! Vidimo se!” Vrata se zatvaraju, razglednica nastavlja dalje, a Polly stoji nasred novoga grada i prvi put ima osjećaj da zna put kući.