Vlak za Granadu

Vlak je krenuo iz Madrida u šest ujutro. Polovica sjedala bila je prazna. Elena je odabrala mjesto pokraj prozora i gledala kako grad nestaje, a pojavljuju se suha, otvorena polja.

Naspram nje sjela je žena. Bila je starija — možda šezdeset godina, možda i više — i imala je malu torbu sa sendvičem zamotanim u foliju. Uskoro joj je zazvonio telefon. Odgovorila je tiho, ali vlak je također bio vrlo tih.

"Ne, još joj nisam rekla," šapnula je žena. "Reći ću, ali ne danas. Danas je samo želim vidjeti." Kratka pauza. "Ona ne zna da sam bolesna. Molim te, nemoj ni ti reći."

Elena je pogledala kroz prozor i pretvarala se da ne čuje. Ali nije mogla prestati slušati. Žena je razgovarala još nekoliko minuta, zatim je prekinula poziv i polako pojela svoj sendvič.

Kada je vlak stigao u Granadu, žena je ustala i pogledala Elenu. "Idem vidjeti svoju unuku," rekla je, kao da objašnjava nešto što je Elena već pitala. "Nisam je vidjela godinu dana. Sretan put."

Elena ju je gledala kako hoda peronom i nestaje u gomili ljudi.