Polukupola

Četvrtog dana, Polly je odlučila popeti se na Polukupolu. Ne poznatom rutom s užadima koja vodi stražnjom stranom, koja je ionako bila zatvorena za sezonu, već zračnom rutom. Ravna sjeverna strana Polukupole uzdizala se gotovo okomito iz doline, 1.500 metara golog granita, izglancanog ledenjakom koji se povukao prije 15.000 godina. Penjači su je slobodno solo penjali. Polly je namjeravala kliziti niz nju.

Krenula je u praskozorje. Zrak u dolini bio je gust i hladan. Uzlazne struje s ugrijanog kamena na podnožju kupole podizale su je u prvom dijelu uspona. Znala je to jer je dan prije promatrala brze lastavice. Bijelogrdne lastavice satima su vrištale oko lica kupole, koristeći isti zrak.

Poletjela je iz šumarka borova ponderosa blizu Jezera Ogledalo. Penjala se polako, u uskim spiralama. Lice kupole uzdizalo se. Krivulja kupole postajala je manje krivulja, a više strma stijena. Promatrala je kako joj se naočale zamagljuju u jutarnjoj vlazi. Ispravila ih je ravno uz kljun jednom nogom, usred leta.

Na otprilike tristo metara visine, pridružila se lastavicama. Bilo ih je na desetke. Kretale su se u brzim, labavim jatima, bljeskajući bijelim grlima, vrišteći jedna drugoj. Polly je bila najsporija ptica u zraku s velikom razlikom. Činilo se da lastavicama to nije smetalo. Jedna od njih prošla je kraj nje na dohvat krila i kliknula.

Vjetar se pojačao na petsto metara. Granitna stijena već je isijavala toplinu, iako sunce jedva da ju je obasjavalo. Toplina je dizala zrak. Dignuti zrak dizao je Polly. Penjala se u dugim, sporim lukovima, štedeći mišiće krila, puštajući stijeni da obavi posao.

Na pola puta, odmorila se na maloj izbočini gdje je nekoliko zakržljalih jela raslo u pukotini. Odatle je mogla vidjeti rutu s užadima. Metalne užadi za koje su se penjači držali na stražnjoj strani kupole ležale su duž golog kamena poput duge tanke kralježnice. Bile su zatvorene za proljeće. Do srpnja, stotine ljudi dnevno bi se penjalo tim užetom.

Na vrhu, granit je bio ravan. Samo ravan. Stotinjak metara u širinu, blago nagnut, s nekoliko malih hrpa kamenja gdje su ljudi obilježili svoje vrhove. Vjetar ovdje gore bio je postojan. Polly je otišla do ruba skakaonice, slavne viseće ploče, i pogledala.

Dolina je bila mala vrpca dolje. Rijeka Merced bila je zeleno-siva nit. El Capitan, s druge strane, bio je tako blizu da je osjećala da bi mogla doletjeti do njega. Drveće nije bilo drveće. Bilo je to zeleno pufnasto na dnu kanjona.

Stajala je na rubu dugo vremena. Zatim je napravila najmanji, najmirniji zaron u stilu sokola koji je mogla izvesti, samo preko ruba, i odmah se podigla da klizi duž krivulje kupole na putu prema dolje.

Na dnu, na stazi, mlada žena bila je nagnuta fotografirajući lastavicu. Nije vidjela Polly kako slijeće na ogradu klupe iza nje. Ženin fotoaparat je kliknuo. Klupe su bile tople. Polly je zatvorila oči. Cijela dolina mirisala je na bor i ugrijani kamen.