Vladivostok

Sedmog jutra vlak je trebao stići u Vladivostok u 06:15 po moskovskom vremenu, što je bilo 13:15 lokalno. Polly se probudila s prvim lokalnim svjetlom, negdje oko pet sati.

Kroz prozor, šuma je ustupila mjesto niskim valovitim brežuljcima i travi. Pacifik je bio negdje ispred. Mogla ga je osjetiti, kao što možete osjetiti veliko tijelo vode prije nego ga vidite.

Posljednja stanica prije Vladivostoka bila je Ussurijsk. Vlak je stao na petnaest minuta. Polly je sišla. Žena je prodavala dimljenu ribu s preklopnog stola. Ribe su bile srebrne. Oči su im još uvijek bile bistre. Polly je probala mali komad. Žena ga je zamotala u novine i nije prihvatila plaćanje. Neka tržišta tako funkcioniraju.

Pacifik se pojavio s desne strane vlaka oko jedanaest sati po lokalnom vremenu. Bio je siv i svijetao.

Vladivostok je stigao odjednom. Grad je izgrađen na brežuljcima koji se spuštaju do mora. Vlak prolazi kroz jedan od tih brežuljaka. Kraj pruge je na luci. Odbojnik na kraju tračnica udaljen je četrdeset metara od vode.

Vlak je napravio svoju posljednju stanicu. Sat iznad vrata odjeljka, sedam dana na moskovskom vremenu, pokazivao je 06:23. Lokalni sat na stanici pokazivao je 13:23.

Polly je skočila na peron. Vladivostok je bio lučki grad niskih kamenih zgrada i strmih ulica. Zrak je mirisao na ribu, hrđu i sol.

Na kraju perona stajao je mali bijeli obelisk. Natpis je glasio KILOMETAR 9,289. Kraj pruge.

Polly je stajala kod obeliska dugu minutu. Sedam dana. Pola milijarde godina uralske stijene. Dvadeset i pet milijuna godina Bajkala. Jedna dizalica. Osam vremenskih zona, od kojih je vlak promatrao samo jednu.