Brezine šume

Drugog jutra, vlak je već bio četiri stotine kilometara istočno od Moskve. Polly se probudila na malom sklopivom stolu. Svjetlo kroz prozor bilo je nježno sivo, kao ljetno jutro na sjeveru. Galina, starija žena, već je pila čaj iz čaše u metalnom držaču.

"Breze," rekla je.

Polly je pogledala. Vani su stabla s bijelim deblima jurila pokraj njih brzinom od šezdeset kilometara na sat. Bile su posvuda. Nisu bile u gajevima ili čistinama. One su bile cijeli krajolik.

Ovo je bio zapadni rub ruskog pojasa breza. Bijela breza ima najšire prirodno područje od svih listopadnih stabala na Zemlji. Raste tamo gdje gotovo ništa drugo neće. To je drvo koje kaže: ovdje je bio požar, ili, ovdje će biti šuma, ali ja sam ovdje prva.

Mladić s prijenosnim računalom, čije se ime pokazalo da je Pavel, podigao je pogled. "Ti si papiga," rekao je ravnim engleskim. "Primijetio sam." Vratio se tipkanju.

Galina je natočila drugu čašu čaja i ponudila je Polly. Bio je boje jantara. Tanka kriška limuna plutala je na vrhu. Samovar na kraju vagona radio je neprekidno dvanaest sati.

Polly je pažljivo otpila gutljaj s ruba čaše. Bio je vrlo vruć i vrlo sladak.

"Najduži dio ovog putovanja su stabla," rekla je Galina. "Ljudi to ne razumiju dok ne krenu na putovanje. Sjediš u vlaku šest dana i gledaš u stabla. Nema im kraja."

Tajga počinje iza Volge. Oko četrdeset posto ruskog kopnenog područja je tajga. Zemlja sadrži otprilike dvadeset posto svih svjetskih šuma.

Polly je popila drugi gutljaj. Pavel je tipkao. Galina se vratila svojoj knjizi. Vani je četiri stotine kilometara prolazilo kao da je jedna neprekidna breza.